Povijesni počeci vodoopskrbe Međimurja
U Međimurju su počeci organizirane vodoopskrbe Međimurja vezani uz razdoblje početka šezdesetih godina 20-tog stoljeća. Vodovod u Čakovcu je svečano pušten u pogon dana 25.11.1962. godine, a izgrađen je u sklopu poduzeća „Vodovod, poduzeće za gradski vodovod i kanalizaciju – Čakovec“. Taj datum smatramo službenim početkom organizirane vodoopskrbe u Međimurju.
S gledišta vodoopskrbe u općem smislu, a na temelju reljefa terena, geološke građe i morfoloških karakteristika, Međimurje je moguće podijeliti u dvije zone. Prva zona je brdovito, gornje Međimurje izgrađeno uglavnom od tercijarnih naslaga, a druga zona je ravničarsko donje Međimurje izgrađeno od kvartarnih naslaga. Gornje Međimurje ima vrlo malo vodonosnih spremnika. Zbog pitke i slabo razvijene poroznosti, izvori su pretežito procjednog tipa i vrlo su male izdašnosti. Donje pak Međimurje karakteriziraju bogata nalazišta podzemnih voda. Vodonosni sloj nalazi se uglavnom na dubinama već od 3,0 metara, a sastoji se pretežito od pjeskovitog šljunka. Ta debljina vodonosnog sloja je od 30 do 150 m što znači da na području donjeg Međimurja postoje velike zalihe pitke vode.
Ovako različite karakteristike u smislu geo-hidroloških karakteristika bile su uvjet za različiti pristup rješavanju problema opskrbe vodom u Međimurju. U gornjem Međimurju s 54 naselja i oko 30 000 stanovnika opskrba vodom vrlo je teška. Ljudi su koristili pojedinačne izvore ili duboko kopane zdence, ponekad do dubine od čak 80 m. Ti su zdenci bili slabe izdašnosti i često periodičkog karaktera. Ljeti su najčešće presušili, a ljudi su vodu bili prisiljeni dovoziti s udaljenijih lokacija. Kod pojedinih izrazito bezvodnih zona stanovnici su bili prisiljeni koristiti kišnicu akumuliranu u cisternama, a kao nakapne plohe služili su krovovi zgrada. Kako je takva loša opskrba donosila mnogo problema u svakodnevnom životu ljudi, te u uzgoju i tovu stoke, u pojedinim selima izgrađeni su mali lokalni vodovodi. Tako su ljudi izgradili male lokalne vodovode iskorištavajući imalo značajnije izvore u Stanetincu, Sv. Urbanu, Martinuševcu, Hlapičini, Peklenici, Dragoslavcu i Pleškovcu.
U Peklenici je lokalni vodovod sagrađen i pušten u pogon u rujnu 1959. godine. Veliki problemi s vodom u Peklenici su počeli dvije godine ranije kada su u neposrednoj blizini sela “Međimurski ugljenokopi” otvorili novu rudarsku jamu i time snizili razinu podzemnih voda. Lokalni vodovod građen je sredstvima Međimurskih ugljenokopa i mještana Peklenice. Glavnom ulicom duž cijelog naselja postavljena je vodovodna mreža ukupne dužine 1 000 metara s 12 slavina. Time je 310 domaćinstva ili gotovo tisuću stanovnika dobilo zdravu i svježu vodu tri puta dnevno. Nešto kasnije montiran je hidrofor koji je omogućio mještanima dovoljne količine vode kroz čitav dan.
Kao i u Peklenici lokalni je vodovod zbog otvaranja rudarskih jama i pada podzemnih voda, bio sagrađen i u Hlapičini. Vodovod su izgradili “Međimurski ugljenokopi”. Tijekom 1968. godine obavile su se sve pripreme za proširenje vodovoda za gotovo 400 metara, a pojavili su se zahtjevi pojedinih kućanstava da im se vodovod uvede i u kuće.
Selo Stanetinec prvo je u briježnom dijelu Međimurja dobilo mali, lokalni, javni vodovod koji je svečano pušten u pogon 17. srpnja, 1973. godine. Na vodovodnu mrežu ukupne dužine 3200 metara bilo je priključeno 26 od 30 domaćinstava. Sabirni bazen kapaciteta 60 m3 bio je sagrađen na brijegu Pernjak. Radovi su trajali preko 2 mjeseca, a sredstva su osigurali tadašnja Mjesna zajednica Stanetinec i Vodna zajednica “Međimurje” iz Čakovca, te sami mještani. Pored toga mještani su dali i preko 1300 sati dobrovoljnog rada. Izgradnjom vodovoda u velikoj je mjeri poboljšan život stanovnika toga kraja.
U Dragoslavcu i Pleškovcu nisu mogli dočekati izgradnju vodovoda gornjeg Međimurja pa su u svibnju 1974. godine pustili u pogon mali lokalni vodovod. Vodovod je bio dužine 2700 metara, imao je bazen kapaciteta 27 tisuća litara i spremište s hidroforskim postrojenjem. Na vodovod je bilo priključeno 24 domaćinstava, škola u Lopatincu, a novčanim sredstvima izgradnju vodovoda pomogao je i tadašnji Poljoprivredni zadružni kombinat Čakovec.
Stanovnici Sv. Urbana i Martinuševca također su vodu iz lokalnog vodovoda dobili krajem kolovoza 1975. godine. Dužina toga vodovoda iznosila je 4,5 kilometara, a maksimalni kapacitet priključenja bio je 90 domaćinstava.
U donjem Međimurju obzirom na prisustvo podzemnih voda u plitkim horizontima, opskrba vodom temeljila se na pojedinačno iskopanim zdencima ili pak bušenim izvorima (pumpe). Zbog nedovoljnog zaštitnog sloja, blizine septičkih jama, gnojišta s gnojnicama i dr. , korištena voda većinom nije zadovoljavala sanitarne uvjete.
Vodoopskrba Čakovca
Ideja o izgradnji vodovoda u gradu Čakovcu nastala je još prije II. svjetskog rata tamo negdje 1937. godine. Tada su angažirani stručnjaci iz Zagreba, koji su nakon istraživanja započeli s iskopom zdenaca na cesti prema Šenkovcu. O tim radovima načinjen je izvještaj i na tome se stalo.
Poslije II. svjetskog rata opet se pojavio problem rješenja vodoopskrbe. Javnog vodovoda 1945. godine u Čakovcu nije bilo. U čitavom gradu bilo je tek 28 kućnih vodovodnih instalacija s električnim pogonom (hidrofori) s vodom iz kopanih zdenaca. Opskrba zdravom vodom bila je vrlo upitna zbog razine podzemnih voda koje su se lako mogle zagaditi. U gradu su se pojavljivale epidemije tifusa i dizenterije. Već je tada podzemna voda u zapadnom dijelu grada bila zagađena povećanom koncentracijom željeza. Da voda u zapadnom dijelu grada ima previše željeza poznato je još iz vremena kada je u Starom gradu radila šećerana (1855. – 1870.) Zbog velike koncentracije željeza u vodi bila je znatno povećana proizvodna cijena čakovečkog šećera što je dovelo do propasti šećerane.
Rješavanju problema kontrolirane vodoopskrbe ozbiljno se pristupilo još 1952. godine kada su vršeni istraživački radovi kod naselja Šenkovec, a Idejni projekt vodovoda izrađen je 1954. godine. Istraživački radovi su nastavljeni 1959. godine probnim crpljenjem te je ustanovljeno prisustvo otopljenog željeza. Vršene su analize vode i iz postojećih zdenaca na širem području grada, te je također utvrđen veliki postotak željeza u podzemnoj vodi. Negativni rezultati tog istraživanja uvjetovali su pronalaženje nove lokacije sa dovoljnom količinom vode odgovarajuće kvalitete.
Analizom raspoloživih podataka predložena je lokacija južno od grada. Nova lokacija istraživanja odabrana je na području Savska Ves. Istraživački radovi započeli su 1961. godine i završili 1962. godine. Radovi su obuhvatili izradu istražne bušotine do dubine od 24 m, veoma dobar vodonosni sloj ustanovljen je na dubini 1,5 – 18 m. Analiza vode je pokazala da ista sadrži u sebi 0,62 mg Fe/litri. Sondažna bušenja, u grupi sondi u dužini oko 700 metara, dokazala su da postoji dobar vodonosni sloj na dubini od 1,5 – 14 m. Bez obzira na veoma visok sadržaj željeza lokacija je odabrana zbog povoljnog položaja u blizini Čakovca.
Gradnja vodovoda bila je 1961. godine najvažnija zadaća tadašnjeg Narodnog odbora općine Čakovec. Narodni odbor 28. rujna 1961. godine oformio je posebno poduzeće za izgradnju vodovoda i kanalizacije pod imenom “Vodovod” poduzeće za gradski vodovod i kanalizaciju – Čakovec.
Osnovna djelatnost poduzeća je snabdijevanje grada Čakovca pitkom vodom, širenje ulične kanalizacije, uvođenje i popravak kućnih instalacija vodovoda i kanalizacije, održavanje i eksploatacija ljetnog kupališta, vršenje bravarskih i manjih zidarskih radova. 1962. godine učinjen je eksploatacijski zahvat u Savskoj Vesi sa kopanjem 3 zdenca promjera 3 m s otvorenim dnom.
Nakon ovih radova pristupilo se izgradnji crpilišta tako da se putem teglica dovodi voda u novoizgrađeni sabirni bazen, a iz sabirnog bazena voda se crpi sa tri vertikalne crpke pojedinačnog kapaciteta 9,50 l/s i putem instalacija transportira do potrošača. Izveden je tlačni vod ø350 mm (920m od azbest cementnih cijevi i 420 m od lijevano-željeznih cijevi).
U prvoj etapi izgrađena je i vodovodna mreža naselja Martane u dužini 7063 m i opskrbni vod za poduzeće “Vajda”. Umjesto vodotornja izgrađena su 4 hidrofora. Poduzeće “Međimurje” vlastitim je kadrovima izvelo betonski zdenac sa dnom, sa ugrađenim rešetkama u zidovima preko kojih je voda doticala u zdenac. Poduzeće “Eldis” montiralo je svu elektro-opremu u trafostanici, visokonaponski vod i sl. Poduzeće “Vodovod” izgradilo je tlačni vod, montažu crpki i vodovodnu mrežu. Maksimalni kapacitet ovog crpilišta bio je 100 l/s.
Svečano otvaranje gradskog vodovoda održano je 25.11.1962. godine.
Za financiranje cjelokupnog objekta Narodni odbor općine Čakovec je preko mjesnih zborova birača predložio da se u 1961. i 1962. godini uvede dopunski doprinos i samodoprinos građana za privatne profesije na području grada Čakovca, a dio sredstava se prikupio putem kredita od Republičkog fonda za stambenu izgradnju te dobrovoljni doprinosi u vidu materijala, prijevoza i drugim doprinosima, kao i dobrovoljni rad čakovečkog garnizona vojske, omladine i sindikalne podružnice.
Izgradnjom vodospremnika kapaciteta 750 m3 na vrhu žitnog silosa “Čakovečkih mlinova” 1964. godine, bitno je poboljšana kvaliteta i sigurnost vodoopskrbe jer je pritisak postao ravnomjeran te u slučaju nestanka električne energije neće doći do prekida vodoopskrbe već će voda biti pod stalnim pritiskom putem gravitacije, a izgradnja vodotornja osobito doprinosi i protupožarnoj zaštiti. Objekat je izgradilo građevinsko poduzeće “Međimurje”, a pušten je u pogon 30.04.1964. godine.
Vodovodna mreža Čakovca nadalje se postupno širila i dobivala nove potrošače u kategoriji “domaćinstva” i “gospodarstva”.
Do kraja 1965. Građevinska operativa Komunalnog poduzeća Čakovec izgradila je kanalizacijsku i vodovodnu mrežu u ulici Božidara Maslarića u Čakovcu (danas ul. Lavoslava Ružičke), a u 1968. izgrađen je vodovod i kanalizacija Staroga grada u Čakovcu, produžetak vodovoda i kanalizacije u Gajevoj ul. , kanalizacija u ul. Maksima Gorkog (danas Mihovljanska) , kanalizacija u ul. I.G.Kovačića, vodovod i kanalizacija u ul. Augusta Cesarca, i Špinčićevoj ul, vodovod u ul. J. Vlahovića, Habuš A., i Lovrec Ivana, vodovod u prstenu od Doma Partizana ( danas Macanov dom) do naselja Globetka i vodovod i kanalizacija u ul. Franca Prešerna i Novoj ul. te je izvedeno bušenje novog zdenca na vodocrpilištu u Savskoj Vesi. Osim po Čakovcu, vodovod je izgrađen i za stanovništvo Savske Vesi.
Razvoj grada Čakovca i naselja Savska Ves suzio je prostor zaštitne zone crpilišta “Savska Ves”. Osim toga u posljednjim godinama primijećeno je da se izdašnost crpilišta znatno smanjila, a istovremeno potrošnja vode na ovom području znatno se povećala, što sve skupa uvjetuje izgradnju novog izvorišta za potrebe grada Čakovca i prigradskih naselja. Osim novog izvorišta pitke vode, jačale su i težnje za širenjem vodoopskrbe i po drugim naseljima Međimurja, osobito za gornje Međimurje, a i za donje Međimurje.
Potrebe za vodoopskrbom gornjeg Međimurja te pronalaženje lokacije novog vodocrpilišta i gradnje svih vodovodnih objekata glavna su zadaća vodoopskrbnog poduzeća tijekom sedamdesetih godina 20-tog stoljeća.
Vodovod gornje Međimurje
Vodna zajednica “Međimurje” još se tijekom 1968 godine počela značajnije angažirati u rješavanju problema opskrbe vodom područja gornjeg Međimurja. Utvrđeno je da na tom području nema dovoljno vode, te da se ne isplate ulaganja u kopanje novih zdenaca.
Zajedničkim snagama stručnjaci Komunalnog poduzeća Čakovec i Vodne zajednice “Međimurje” tražili su rješenje za opskrbu vodom gornjeg Međimurja. Rađeni su razni idejni projekti i rješenja, te vršeni istraživački radovi. Odlučeno je da je najbolje pitku vodu dovesti u područje gornjeg Međimurja putem vodovoda iz pravca Čakovca do Lopatinca i dalje do Železne Gore.
Prvotno je Vodovod Međimurje koji bi doveo pitku vodu u briježni kraj trebao biti priključen na vodoopskrbne objekte i postojeće vodocrpilište u Savskoj Vesi, no bilo je jasno da postojeće vodocrpilište nema tog kapaciteta. Bilo je potrebno iznaći nova rješenja za osiguranje dovoljnih količina vode i prepumpavanje u briježno područje. Projektno-tehnička dokumentacija bila je pripremljena 1969. godine te se planiralo započeti izgradnju vodovoda za gornje Međimurje čim se iznađu financijska sredstva.
Nešto kasnije, u pokušaju osiguravanja izvora pitke vode u dovoljnim količinama za vodoopskrbu Čakovca i gornjeg Međimurja, na lokalitetu Podgalgi, jugozapadno od Nedelišća, pronađena je pitka voda u velikim količinama. Tijekom 1972. godine obavljena su detaljna hidrogeološka ispitivanja. Na temelju pozitivnih rezultata geofizičkih ispitivanja koji su ukazivali na vrlo bogate vodonosne slojeve koji bi uz adekvatnu zaštitu mogli raspolagati i do 1000 l/s, pristupilo se istražno-eksploatacijskim radovima. Izbušena su dva zdenca ø1200 mm dubine Z-1 – 23m i Z-2 – 29 m u koje su ugrađene cijevi ø600 mm s mostičavim filterom.
Elaborat -Geofizičko ispitivanje u Nedelišću – 1972, na lokaciji Podgalge, izradio je Institut „Geoexpert“, poduzeća Geotehnika Zagreb, a od istog poduzeća izrađen je i „Izvještaj o izvršenim istražnim i istražno-eksploatacionim radovima na području Čakovec-Globetka i Nedelišće – Podgalge“, u studenom 1972. godine kao podloga za odlučivanje o najizdašnijoj lokaciji za crpljenje pitke vode, a naručitelj je bila Vodna zajednica „Međimurje“.
1972. godine „Osnova“ iz Zagreba izradila je projektnu dokumentaciju budućeg Vodovoda gornjeg Međimurja, gdje se crpilište Nedelišće predviđa samo za vodoopskrbu gornjeg Međimurja, dakle bez Čakovca i prema donjem Međimurju.
Nedugo nakon 1973. godine kada je integracionim procesom između Vodne zajednice “Međimurja” i čakovečkog Komunalnog poduzeća nastala “Hidrotehnika”, snažno poduzeće za vodoprivredu, građevinarstvo i komunalnu djelatnost te su preko SVIZ-a osigurana financijska sredstva, počeli su radovi gradnje vodovoda u gornjem Međimurju, I faza Čakovec- Lopatinec.
1974. godine započeli su radovi na crpnoj stanici u Nedelišću te nešto kasnije i na izgradnji glavnog tlačnog voda promjera 350 mm i to u dužini 9,4 km od crpne stanice Nedelišće do prepumpne stanice u Lopatincu. Prepumpna stanica u produžetku će biti povezana s drugim rezervoarom na Mohokosu, najvišoj točki briježnog dijela Međimurja. 1975. godine bili su završeni radovi crpne stanice u Nedelišću te se prišlo izgradnji objekata prepumpne stanice u Lopaticu i rezervoara na Mohokosu. 1976. godine nastavljeni su radovi opremanja crpne stanice u Nedelišću i prepumpne u Lopaticu, te je crpilište Nedelišće pušteno u eksploataciju zdencem Z-1 eksploatacijskog kapaciteta 100 l/s, kao vodospremnik Lopatinec zapremine 750 m3 i precrpna stanica Lopatinec te glavni tlačni vod ø350 mm dužine 9,4 km dovršeno u proljeće 1977. godine.
11.02.1977. godine Projektni biro „Hidrotehnike“ izradio je novu tehničku koncepciju crpilišta Nedelišće i to u tri faze, prema prognoziranom porastu potrošnje vode odnosno priključenju pojedinih naselja ( I.faza Q max. 120 l/sek, 2. faza Q max. 180 l /sek i 3. faza Q max. 260 l/sek). Upravljanje crpnom stanicom projektirano je potpuno automatski s time da se podaci od rezervoara Lopatinec i Mohokos prenose putem signalnog kabla. Ovom projektnom dokumentacijom predviđa se kapacitet crpilišta Nedelišće ne samo za područje gornjeg Međimurja, već i za Čakovec i naselja prstena oko Čakovca i prema donjem Međimurju.
Dana 03. srpnja, 1977. godine velikom svečanošću prvo u Nedelišću, a potom u Lopatincu, puštena je u pogon prva faza “Vodovoda Međimurje” kojim je dovedena pitka voda za područje prema gornjem Međimurju u pravcu Brezja i Lopatinca (tlačni vod Nedelišće – Lopatinec, 7662 m) i za Pleškovec i Vučetinec (tlačni vod Lopatinec – Mohokos, 3091 m), a i za područje prstena oko Čakovca (Mihovljan, Šenkovec i Mačkovec) i u smjeru donjeg Međimurja za koje se gradio magistralni vod Brezje-Pribislavec (10.023 m) i to preko Šenkovca i Mihovljana do Pribislavca, a dalje bi išao u pravcu Belice-Gardinovec.
Istovremeno se gradio i magistralni vod za Dunjkovec, Pretetinec i Slakovec i u toj prvoj fazi do 1977. godine je voda potekla samo u Slakovcu. Sklapanje ugovora sa domaćinstvima za priključenje na Vodovod Međimurja – prva faza provodilo se već od sredine 1976. godine s zadovoljavajućim interesom. Radovi izvođenja priključaka na vodovod obavljali su se prvo u Lopatincu, Vučetincu i Pleškovcu, a potom u Brezju, Šenkovcu, Mačkovcu, Mihovljanu Pribislavcu i Belici, prema dinamici radova vodovoda, a na kraju i u Dunjkovcu i Slakovcu. Uvjet za izgradnju vodovodne mreže po naseljima bio je barem 60 % zainteresiranih domaćinstava i sklopljenih ugovora za priključenje na vodovod.
Izgradnjom prve faze vodovoda dobivena je zatvorena tehnološka cjelina koja je omogućila direktnu opskrbu vodom 32 sela i zaseoka s 8900 domaćinstava i 32 tisuće stanovnika.
Na slici: vodovod gornjeg Međimurja sa svim objektima izgrađenim do 1977. godine do Lopatinca.
1978. godine zbog smanjenje izdašnosti pitke vode na crpilištu u Savskoj Vesi, čakovečka industrijska zona „Globetka“ priključila se na vodoopskrbni sustav mreže „gornjeg Međimurja“ tj. opskrbljivana je pitkom vodom s vodocrpilišta Nedelišće.
Nastavljena je izgradnja vodovoda Gornje Međimurje od Lopatinca do Mohokosa.
1979. godine, izgradnju vodovodnog cjevovoda od Lopatinca do Mohokosa izvodili su radnici GK „Međimurje“ OOUR Hidrotehnika; na slici – detalj bušenja ispod ceste što se u to vrijeme često izvodilo radi prolaska cjevovoda ispod ceste, dok se danas provodi rezanje asfalta. Radnici: Kivač Drago, Šafarić Franjo, Novak Zlatko i Strah Ivan.
Izvor: privatna zbirka radnika Novak Zlatka
1980. godine kada je započeta gradnja vodovoda za potrebe naselja uz Dravu (za naselja Orehovica, Vularija, Podbrest, Gornji Kuršanec, Dravski Križ i Otok ) zbog negativnog utjecaja Hidroelektrane Čakovec, također se planiralo izgrađeni vodovod priključiti na sustav vodoopskrbe „gornjeg Međimurja“ što znači da se ovaj sustav sve više počeo koristiti i za tzv. nizinski dio Međimurja i za Čakovec. Naselja Orehovica, Vularija, Podbrest, Gornji Kuršanec, Dravski Križ i Otok su zbog ugroženosti pitke vode izgradnjom HE Čakovec vodovod dobila izgradnjom društvenim sredstvima, te domaćinstva nisu sudjelovala u sufinanciranju vodovoda.
Na slici: izgradnja vodovoda za naselja uz Dravu u Međimurju, 1980. godine, radove izvodi GK „Međimurje“ OOUR Hidrotehnika, radnici: Novak Zlatko, Stanušić Vlado i Stojko Mirko. Danas su ovi cjevovodi već zamijenjeni novim, kvalitetnijim materijalima.
Nastavak izgradnje Vodovoda Međimurje napredovao je bez prekida te je vodovodna mreža postajala sve razgranatija po Međimurju. Nakon završetka prve faze vodovoda gornje Međimurje nastavila se gradnja druge faze i to magistralni vod Mohokos – Štrigova – Mursko Središće, sve za opskrbu pitkom vodom novih 4.000 domaćinstava.
Gradio se i magistralni vodovod Nedelišće – Otok kojim se osigurala opskrba vodom za naselja od Gornjeg Kuršanca do Otoka, te je u razdoblju do 1981. godine izgrađeno novih 31 km vodovoda: magistralni vod Nedelišće – Otok u dužini 22.823 m, Dunjkovec – Čakovec u dužini 2956 m i Savska Ves – Čakovec, 1516 m. U istom razdoblju završen je vodovod kroz Zasadbreg , 1370 m i magistralni vod Podbrest – Dravski Križ 2332 m.
Do 1981. godine vodovod su u Međimurju imala slijedeća naselja: Čakovec, Savska Ves, Strahoninec dio, Mačkovec, Mihovljan, Brezje, Šenkovec, Lopatinec, Mali Mihaljevec, Pleškovec, Vučetinec, Knezovec, Zasadbreg, Pribislavec, Slakovec, Dunjkovec, Orehovica, Vularija, Podbrest, Gornji Kuršanec, Otok i Dravski Križ.
Priključenost domaćinstava na vodovodnu mrežu bila je najveća u Čakovcu, od 4732 domaćinstava, na vodovod je bilo priključeno 4251 domaćinstvo ili 89,8 %, što je i razumljivo obzirom na razgranatost vodovodne mreže i gustu naseljenost.
U naseljima koja su vodovod dobila u prvoj fazi izgradnje, dakle 1977. godine, priključenost je do 1981. bila nešto manja, no ipak zadovoljavajuća: Brezje 53 %, Lopatinec 60 %, Pleškovec 42 %, Vučetinec 62 %, Mihovljan 41 %, Šenkovec 45 %, Pribislavec 34 % i Slakovec 34 %. Po završetku izgradnje vodovoda za Dunjkovec, Knezovec i Zasadbreg priključenost je do kraja 1981. godine bila: Dunjkovec 30 %, Knezovec 36 % i Zasadbreg 58 %, no moramo naglasiti da mogućnost priključenja nije bila u svim naseljima jednaka tj. razvodna vodovodna mreža nije bila izgrađena po svim ulicama u tim naseljima. Za ostala naselja u kojima se vodovod tek nedavno izgradio, dakle tijekom 1980. i 1981. godine, a to su naselja uz Dravu, Orehovica, Vularija, Podbrest, Gornji Kuršanec, Dravski Križ i Otok, postotak priključenosti na kraju godine, s 31.12.1981. godine bio je vrlo zadovoljavajući, potaknuti činjenicom da su ova naselja ostala bez vode izgradnjom HE Čakovec, a i priključenje je bilo bez naknade. U Orehovici je priključenost bila 31%, u Vulariji 68 %, Podbrestu 50 %, Gornjem Kuršancu 67 %, Dravskom Križu 79 % i Otoku samo 8%, no priključenje objekata na vodoopskrbnu mrežu se i dalje sustavno provodilo te je kasnije taj postotak bio puno veći.
Prihodi za financiranje prikupljali su se u SVIZ-u Međimurje (Samoupravna vodoprivredna interesna zajednica za slivno područje Međimurja) iz naknade za odvodnjavanje, obrane od poplava i vodoopskrbu po 1 ha obradive površine zemljišta, iz naknade za korištenje voda koju su plaćali potrošači vodovoda Čakovca i vodovoda Gornje Međimurje, učešća za priključenje na vodovodnu mrežu od domaćinstava, dotacija i učešća od strane OUR-a, Mjesnih zajednica i D.P.O., zatim iz sredstava kredita i amortizacije.
U narednom razdoblju do 1986. godine dovršena je i druga faza Vodovoda Međimurje i to magistralni vod Mohokos – Štrigova – Mursko Središće.
Vodospremnik ili rezervoar “Mohokos” zapremine 750 m3 izgrađen je 1983. godine na najvišoj koti terena u Međimurju čime se omogučilo širenje javnog vodoopskrbnog sustava po cijelom gornjem Međimurju. Vodospremnik Zebanec zapremine 200 m3 izgrađen je 1985. godine te u daljnjem razdoblju brojne precrpne i redukcijske stanice na vodoopkrbnim mrežama.
U razdoblju od 1982 – 1986. godine izgrađeni su magistralni vodovodi Mohokos – Štrigova, 7534 m, Mohokos – Mursko Središće 9803 m, što je bila velika prekretnica za vodovod gornjeg Međimurja te su na taj način pitku vodu dobila mnoga naselja briježnog kraja, ukupno za preko 5.000 stanovnika gornjeg Međimurja.
Od 1982. godine trajala je izgradnja vodovodne mreže po naselju Strahoninec koju su mještani sami financirali, te je u listopadu iste godine vodovod pušten u rad. Do tada je samo manji dio Strahoninca imao pitku vodu iz vodoopskrbnog sustava Čakovec, dakle iz vodocrpilišta Savska Ves. Sada je vodovod izgrađen po svim ulicama naselja i vodoopskrba se provodila kvalitetnijom podzemnom vodom iz vodocrpilišta Nedelišće.
U tom razdoblju i Nedelišće dobiva vodu. Radovi su počeli u lipnju 1983. godine te je izgrađena vodovodna mreža po naselju Nedelišće u dvadesetak ulica, profila 50 – 400 milimetara, u dužini oko 23.000 metara, na koju se priključilo više od 750 domaćinstava. Radove je izvodio OOUR Hidrotehnika, Čakovec, a investitor je bila SVIZ-a za sliv Međimurje. Zemljane radove tj. iskop i zatrpavanje rovova izvodili su brigadisti omladinske radne akcije HE Čakovec ’83, učenici škole i omladinci te mještani Nedelišća. Nakon tlačnih proba cjevovoda, dezinfekcije i postavljanja hidrantskih oznaka, vodovodna mreža je puštena u rad u svibnju 1984. godine.
Izgrađeni su i magistralni vodovodi C.S. Nedelišće – Čakovec 9831 m, Mihovljan – Industrijska zona Istok Čakovec 2183 m, Mihovljan – Krištanovec 2474 m i kroz Čakovec 350 m, čime su vodu dobili građani Nedelišća, Strahoninca, Krištanovca (1986.) i Novog Sela Rok (1985.) te Kuršanca, Šandorovca i Pušćina, a povećao se i broj priključaka u Čakovcu za 88 priključaka domaćinstava.
1983. godine nastavljena je gradnja magistralnog vodovoda Mohokos – Mursko Središće (9150 m), sa najtežom dionicom od razvodne stanice Frkanovec do prepumpne stanice Zebanec. Od razvodnog okna Frkanovec, magistralni vod je išao u smjeru Štrigova i u smjeru Mursko Središće. Uz magistralni vod položen je i sekundarni vodovod za opskrbu naselja Frkanovec, što su mještani i Mjesna zajednica u cijelosti sami financirali i dobili vodu 1984. godine. Građani Murskog Središća pitku vodu su dobili u rujnu 1983. godine, kao i Zebanec i Selnica, Zasadbreg, Knezovec, Merhatovec i Mali Mihaljevec te Pleškovec. Do 1986. godine pitku vodu su imala sva ova naselja kao i Donji Zebanec, Dragoslavec, Dragoslavec Selo, Plešivica, Gornji Zebanec i Zebanec Selo te Vučetinec.
Od Mohokosa prema Štrigovi, magistralni vodovod se gradio od lipnja 1985. godine, i to od razvodne stanice Frkanovec, za oko 1000 domaćinstava naselja na potezu Mohokos – Štrigova (magistralni vodovod planiran je u dužini oko 8000 m). Izvođač radova bila je i dalje OOUR Hidrotehnika u sklopu GK „Međimurje“. Za vodovodnu mrežu po naseljima iskope su vršili pripadnici omladinske radne brigade ORA „Međimurje“.
Tako su 1986. godine pitku vodu dobila slijedeća naselja gornjeg Međimurja: Štrigova, Grabrovnik, Urban, Jalšovec, Leskovec, Vugrišinec, Prekopa, Okrugli Vrh, Praporčan, Železna Gora (nastavak 1989. i 1992.) i Donji Zebanec.
1989. godine u gornjem Međimurju izgradila se vodovodna mreža za Železnu Goru, nastavak, i Martinuševec.
Gradnjom magistralnog vodovoda Mihovljan – Krištanovec ( 2474 m) 1985. godine pitku vodu su dobili i stanovnici Novog Sela Rok, a 1986. godine i stanovnici Krištanovca.
U razdoblju od 1986. godine izgrađen je i magistralni vod Mursko Središće – Peklenica. Mještani Peklenice dobili su pitku vodu iste godine.
Vodovod donje Međimurje
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, sazrjela je nova koncepcija vodocrpilišta Nedelišće koje više nije samo za opskrbu gornjeg Međimurja, već i za Čakovec i područje prema donjem Međimurju. Došlo se do zaključka da je neophodno izraditi kompletnu koncepciju idejnog rješenja Vodoopskrbnog sustava Međimurje, dakle za gornji i donji dio Međimurja te područje oko Čakovca, a osobito uzimajući u obzir stanje crpilišta “Savska Ves”, koje je bilo potrebno zatvoriti zbog nedovoljne zaštitne zone i ugrožene kakvoće vode1.
Već u prosincu 1978. godine zbog nepovoljnih hidroloških prilika došlo je do osjetnog sniženja nivoa podzemne vode na vodocrpilištu Savska Ves. Tada je prvi puta uvedena 50 % redukcija vode u Čakovcu, Savskoj Vesi i Strahonincu te se odmah pristupilo povezivanju vodovoda Čakovca na vodocrpilište Nedelišće.
Od Dunjkovca do industrijske zone Globetka u Čakovcu izgrađen je cjevovod profila 300 mm te je zapadni dio Čakovca povezan na crpilište Nedelišće, a istočni dio ostao opskrbljivan iz crpilišta Savska Ves, sve do njegova zatvaranja 1988. godine, kada je Generalnim urbanističkim planom Čakovca uz vodocrpilište predviđena gradnja južne obilaznice grada Čakovec. Ova prometnica uvelike bi ugrožavala kakvoću podzemne vode na vodocrpilištu Savska Ves. Vodocrpilište Savska Ves bilo je zatvoreno 1988. godine, a na tom mjestu danas su poslovni prostori Hidrotehnike d.o.o. , a dugo godina bilo je i skladište Međimurskih voda d.o.o.
Na osnovi tako sagledanih potreba od strane Građevnog kombinata “Međimurje” OOUR “Projektni biro” godine 1982. godine izradio je Idejno rješenje Vodoopskrbnog sustava Međimurja. Sustav je određen vodoopskrbnim zonama, I, II, III. i IV. zona vodoopskrbe.
Područje donjeg Međimurja bilo je IV. zona vodoopskrbe i obuhvaćalo je 27 naselja nizinskog dijela Međimurja i naselje Legrad iz Koprivničko-križevačke županije.
Za ovu zonu vodoopskrbe bilo je predviđeno jedno crpilište pitke vode u Prelogu, a svoj zamah u izgradnji magistralnih vodovoda i vodovodnih mreža po naseljima, ovo područje doživjelo je u razdoblju od 1982 – 1988. godine.
Istražni radovi provedeni na vodocrpilištu Prelog utvrdili su da je ovo veoma bogato nalazište vodonosnog sloja, a u 1986-toj godini izrađena je projektna dokumentacija za opremanje vodocrpilišta s 4 bunara ukupnog kapaciteta 600 l vode u sekundi. Projektna dokumentacija je izrađena za konačnu fazu izgradnje, namjerno većeg kapaciteta, tako da se u svakom trenutku može aktivirati ukupan kapacitet kada to potrošnja bude zahtijevala. Do današnjeg stanja izgrađenosti, vodocrpilište Prelog ima 2 bunara.
1987. godine izbušena su 2 zdenca usvojenog eksploatacijskog kapaciteta svaki sa 100 l/s. Na temelju istražnih radova utvrđeno je da na lokaciji Prelog postoji mogućnost crpljenja vode Qmax 1000 l/s. Zdenac Z-1 na crpilištu “Prelog” opremljen je i pušten u pogon 1988. godine.
Izgradnjom vodocrpilišta Prelog zaokružen je vodoopskrbni sustav Međimurja i kapacitet vodocrpilišta bio je dovoljan za opskrbu 26 donjomeđimurskih naselja i oko 29.500 stanovnika te jedno naselje izvan Međimurja. Svečano otvorenje vodocrpilišta Prelog održalo se 29. travnja 1988. godine u Prelogu. Završen je čelični vodotoranj (tip “Tehnorad” Derventa – BiH) 350 m3, komandna zgrada s mjernim uređajima, trafostanica te agregat kao rezervni izvor energije. Pušten je u pogon prvi zdenac Z-1. Funkcija vodotornja je da osigura pogonski pritisak u sustavu vodoopskrbe i zaštitu vodovodne mreže od naglih oscilacija u pritisku. Radove na izgradnji vodotornja Prelog izvodili su radnici „Tehnogradnje“ iz Dervente, a ostale radove na izgradnji objekata vodocrpilišta izvodio je Građevni Kombinat „Međimurje“.
Vodovod se sufinancirao sredstvima SVIZ-a (Samoupravne vodoprivredne interesne zajednice za Međimurje) i sredstvima Mjesnih zajednica u udjelu 50% sredstava, u čemu je svako domaćinstvo sudjelovalo uplatom određenog iznosa. Ulične vodovodne mreže po donjomeđimurskim naseljima gradili su i brigadiri ORA-e „Međimurje“ tj. vršili su iskope za polaganje vodovodnih cijevi.
Mještanima donjeg Međimurja javna vodoopskrba bila je nužno potrebna zbog isušivanja njihovih bunara gradnjom hidroelektrane i lošeg stanja zdravstvene ispravnosti vode iz njihovih bunara ili pumpi. Akcija oko izgradnje vodovodne mreže u čitavom donjem Međimurju odvijala se paralelno s početkom izgradnje Hidroelektrane Donja Dubrava koja će poremetiti utjecaj na podzemne vode i sav njihov nivo, a problem su bili i visoki vodostaji rijeka Mure i Drave.
1986. godine vodovod je bio izgrađen u Donjoj Dubravi, Donjem Vidovcu, Mariji na Muri (danas Sveta Marija), Kotoribi (nastavak je uslijedio 1995-96 i 1998. g. za romsko naselje u Kotoribi), a iste 1986. godine je i Oporovec dobio vodu. Otok i Dravski Križ vodu su dobili još 1981. godine, a 1983. godine izgrađen je vodovod u Donjem Kraljevcu i Prelogu. Do kraja 1986. godine vodovod je izgrađen za naselje Hodošan, a slijedeće 1987. godine i za Čukovec, Draškovec i Hemuševec.
Do puštanja u rad vodocrpilišta Prelog 1987. godine, stanovnici donjeg Međimurja opskrbljivani su vodom iz crpilišta Nedelišće.
U 1988. godini završeni su radovi na vodovodnoj mreži Goričan, Mala Subotica, Palovec, Turčišće te magistralni vod kroz Turčišće. Planiran je bio i magistralni vodovod Hodošan – Mala Subotica i razvodna vodovodna mreža za naselja Donji Hrašćan, Turčišće, Držimurec, Palovec, Mala Subotica , Hodošan, do mađarske granice.
Do 1989. godine javna vodoopskrba odvijala se i u naseljima Donji Hraščan, Hodošan, Držimurec, Strelec (1987), Goričan (1988.), Donji Mihaljevec, Mala Subotica, Palovec, Turčišće (1988.) i Cirkovljan.
Na osnovi iskazanih potreba 1986. godine izvršili su se dopunski istražni radovi, te je izvršeno bušenje zdenca Z-3 dubine 35 m na crpilištu “Nedelišće”. Profil bušotine iznosi 1200 mm u koji su ugrađene čelične cijevi ø 700 mm sa “Geotehnika” filterom. Usvojen je eksploatacijski komplet zdenaca od 100 l/s. Zdenci Z-2 i Z-3 su opremljeni, te su uključeni u eksploataciju 1988. godine. Prema usvojenoj koncepciji tehničkog razvoja, zdenci Z-1, Z-2 i Z-3 služe vodoopskrbi zone I., II. i III. zone.
Povećanje koncentracije nitrata, povremeno nitrita i amonijaka iznad dozvoljenih graničnih vrijednosti dovelo je do zatvaranja izvorišta “Savska Ves” potkraj 1988. godine (u vezi s tim, tada su na crpilištu “Nedelišće” stavljena u funkciju sljedeća dva zdenca: Z-2 i Z-3).
Vodoopskrbni sustav Međimurja zaokružen je i podijeljen u četiri visinske, tlačne zone: I, II. III i IV. zona vodoopskrbe.
I. zonu čini sustav crpne stanice Nedelišće, bunari B-2 i B-3, vodotoranj Čakovec, a obuhvaća grad Čakovec te naselja Nedelišće, Strahoninec, Svaska Ves i Pribislavec te naselja uz Dravu, od Gornjeg Kuršanca do Orehovice.
II. zona opskrbljuje se vodom iz crpne stanice Nedelišće (bunar B-1) – vodosprema Lopatinec, a prostire se središnjim dijelom Međimurja i obuhvaća naselja Slakovec, Brezje, Šenkovec, Mačkovec, Mihovljan, Novo Selo Rok, Krištanovec, a iz Mačkovca se preko uređaja za povećanje pritiska vrši opskrba naselja Knezovec, Mali Mihaljevec i Zasadbreg koji visinski spadaju u zonu III. Izgrađeni su magistralni cjevovodi Mohokos – Zebanec – Mursko Središće- Peklenica i Mohokos – Štrigova.
III: zona je područje gornjeg Međimurja, a opskrba vodom se vrši gravitacionim sustavom iz visinske vodospreme Mohokos u koju se voda transpotira iz zone II prepumpavanjem iz vodospreme Lopatinec.
IV. zona je područje jugoistočnog – donjeg Međimurja, a opskrbljuje se vodom iz crpne stanice Prelog. Izgrađeni su magistralni vodovodi Prelog – Turčišće, Prelog – Donja Dubrava – Kotoriba i Prelog – Sv.Križ i dionica Turčišće – Sv. Križ od Turčišća do Male Subotice.
Ovo su podaci o količini ispumpane vode po godinama za potrošače domaćinstva i gospodarstvo. Vidljiv je trend velikog povećanja potrošnje vode iz godine u godinu, a što je tijekom ovih godina rezultat novih priključenja na vodoopskrbni sustav te djelomično i povećanja potrošnje pitke vode po potrošnom mjestu. Za ovo razdoblje značajna je velika potrošnja gospodarstva, poput tvornica Čateks, MTČ, Vajda, Metalac, Jedinstvo, Agromeđimurje, Hrast, GK Međimurje, Trgocentar, Jelen, Zrinski, Međimurjeplet, Čakovečki Mlinovi, Union, bolnica Čakovec. Veliki potrošači iz gospodarstva u ukupnoj potrošnji sudjelovali su s oko 45-50 %
Očitavanje vodomjera za sve objekte provodilo se ručno, ulaskom u vodomjerno okno i zapisivanjem brojke sadašnjeg stanja vodomjera da bi se mogla utvrditi stvarna potrošnja vode, jer su uplatnice potrošačima dostavljane temeljem procijenjene vrijednosti. Očitanjem stvarne potrošnje, usklađivale su se vrijednosti procijenjene i stvarne potrošnje prilikom godišnjeg obračuna. Tom prilikom uočeni su i eventualni kvarovi, curenja ili prekomjerne potrošnje vode.
Danas se provodi očitanje vodomjera na mjesečnoj bazi te se uplatnicom ispostavlja stvarna potrošnja vode. Očitanje vodomjera još se uvijek provodi na isti način, dakle ulaskom u vodomjerno okno, no koriste se automatski očitači vodomjera, gdje se sadašnja očitana vrijednost odmah usporedi s vrijednosti zadnjeg očitanja te je unos podataka u sustav naplate automatiziran. Nadalje, sve se više provode aktivnosti za širenje sustava daljinskog očitanja vodomjera, što uvelike olakšava ovaj posao, doprinosi preciznosti, transparentnosti i sigurnosti očitanih podataka.
Razdoblje značajnog razvoja vodoopskrbe Međimurja
U razdoblju od 1990 – 2000. godine dogodio se najznačajniji razvoj vodoopskrbe Međimurja, u smislu izgrađenosti magistralnih vodova i sekundarnih vodovodnih mreža.
Od godine 1990-91. godine, izgrađene su vodovodne mreže u Okruglom Vrhu – nastavak, Bukovcu, Vučetincu, Gornjem Hrašćanu i Brezju – nastavak, te značajne rekonstrukcije vodovodne mreže.
1992. godine izgrađena je sekundarna vodovodna mreža u Šenkovcu za ul. Ksajpa, vodovodna mreža za naselje Belica, Domašinec (nastavak će uslijediti 1994.g), za Donji Kraljevec – nastavak, za Vratišinec i Gornji Hraščan, kao i značajne rekonstrukcije.
Radove je izvodila JVP „Vodoprivreda“ Čakovec, sa vlastitim kapacitetima iz sektora Izgradnje, a izgradnja vodovoda sufinancirana je preko JVP „Vodoprivreda“ koja kao javno vodoprivredno poduzeće za sliv Međimurja preuzima prava, obveze i financijska sredstva SVIZ-a za slivno područje Međimurje.
Sredstva za financiranje ovih vrijednih investicija bila su osigurana preko JVP „Vodoprivreda“ iz slivne vodne naknade, iz naknade za korištenje voda od strane Hrvatskih voda, iz prikupljanja sredstava od domaćinstava i poslovnih objekata koji su imali izgrađenu vodovodnu mrežu te su u cijeni vode plaćali dio za sufinanciranje razvoja vodovodne mreže te iz sredstava domaćinstava i poslovnih objekata na čijem području će se graditi vodovod i za tu priliku plaćali su posebna sredstva za sufinanciranje izgradnje vodovoda u njihovim općinama/gradu, u visini 4.000 kn, kad je ugovor o priključenju potpisalo barem 70 % domaćinstava iz te općine/grada.
U Domašincu je to bilo drugačije. Vodovod se gradio 1991. godine, kada se JVP Vodoprivreda tek formirala.
Svečanost puštanja u rad vodovoda u Jurovčaku, u srpnju 1993. godine kada je puštena u rad dionica koja je opskrbljivala naselja Jurovčak, Grkavešćak, dio Železne Gore i Grabrovnik, duga 10 km sa oko 86 priključaka. Na slici načelnik Općine Sveti Martin na Muri Franjo Makovec, otvara vodovod, uz prisustvo predstavnika JVP „Vodoprivreda“ inž. Josipa Zorčeca i projektanta vodovoda Juraja Ciglera, dipl.inž.
Tijekom 1994 – 95. godine vodovod je izgrađen za dio Vukanovca, Praporčan-nastavak, Zebanec – Zebanec Selo, Dragoslavec Breg, Robadje, Jalšovec-nastavak, Sivica, Celine, Donji Pustakovec i Gornji Kraljevec.
Tijekom 1995-96. godine vodovod je izgrađen za Palinovec, Sveti Juraj u Trnju, Čehovec, Štrukovec, Žiškovec, Čestijanec, Žabnik, Sveti Martin na Muri, Vukanovec – Tupkovec, Vugrišinec, Totovec, Novo Selo na Dravi, Trnovec (Parag I i Parag II 1997. godine i još 2006.godine), Macinec, Črečan, Dunjkovec nastavak, naselje Gornji Mihaljevec.
U Totovcu je vodovod pušten u rad u prosincu 1995. godine. Zbog blizine odlagališta otpada i negativnog utjecaja odlagališta na podzemne vode, sufinanciranje vodovodne mreže izvršeno je sredstvima grada Čakovca, najvećim dijelom JKP Čakom-a i manjim dijelom JVP Vodoprivreda, što znači da građani nisu sudjelovali svojim učešćem u sufinanciranju vodovodne mreže, već su plaćali samo cijenu priključka. To je svojevrsno obeštećenje građanima zbog negativnih utjecaja koje donosi blizina odlagališta otpada.
Nizala su se nova naselja u kojima su bili izvođeni priključci na vodovodnu mrežu i u kojima su se pojavili novi potrošači ili su naselja već imala vodovodnu mrežu pa je vodovod građen za nove ulice. Potrošnja pitke vode je rasla, usprkos smanjenju potrošnje od strane velikih potrošača iz sektora gospodarstva.
U razdoblju od 1996. godine do 2000. godine izgrađeni su spojni vodovi Čakovec – Ivanovec – Štefanec (2000 m), Pribislavec – Štefanec – Mala Subotica (5100 m), Mursko Središće – Marof u Svetom Martinu na Muri (3800 m), Belica – Dekanovec (3000 m ) i Domašinec – Peklenica (15600 m), što su sve izrazito velike investicije.
1996-99. godine izgrađene su vodovodne mreže po naseljima Dekanovec, Novakovec, Ferketinec, Podturen, Gardinovec, Ivanovec, Štefanec, Črečan – Macinec sa magistralnim vodom Dunjkovec – Trnovec, Cirkovljan, Hlapičina, u općini Gornji Mihaljevec za naselja: Bogdanovec, Gornja Dubrava, Badličan, Preseka, Prhovec i Stanetinec, vodovodna mreža Grkavešćak nastavak i Gradišćak, Grkavec i Kapelšćak, Grabrovnik (opskrba iz Železne Gore od Jurovčaka), Bukovec – II faza, Zavešćak i Gornji Koncovčak, Tupkovec i Vugrišinec – II faza,
2000. godine dovršene su još vodovodne mreže za Miklavec, Dragoslavec, dio koji se opskrbljuje iz Mohokosa, Dragoslavec Breg, gornji dio, i dio Vukanovca, Banfi – II faza i Robadje – II faza.
Vodoopskrbni sustav gornjeg i donjeg Međimurja povezali su se u jednu cjelinu, izgradnjom dionica vodovoda Podbrest – Orehovica, Mala Subotica – Štefanec i Turčišće – Domašinec, što se dogodilo upravo tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća.
Vodoopskrbni sustav gornjeg Međimurja i donjeg Međimurja postaje tzv. jedinstveni vodoopskrbni sustav Međimurja.
Vodocrpilište Nedelišće kao glavno vodocrpilište za vodoopskrbni sustav Međimurja bilo je potrebno proširiti u smislu povećanja kapaciteta crpljenja pitke vode.
U jesen 1990. na crpilištu Nedelišće izbušena su još dva zdenca do dubine od 28 m, u koje su ugrađene eksploatacijske cijevi ø 750 mm. Zdenac Z-4 (100 l/s) pušten je u eksploataciju u srpnju 1992., a zdenac Z-5 (100 l/s, s novom klornom stanicom za cijelo crpilište) 1994.
Istraživački zdenac Z-6 na crpilištu Nedelišće izbušen je u svibnju 2004. Radovima je obuhvaćeno kaptiranje samo drugoga vodonosnog sloja na dubini 21,4 do 29,4 m. Za konstantnu količinu crpljenja preporuča se količina Qkonst.=10 l/s. Pokusno-eksploatacijski zdenac Z-6 nije opremljen i stavljen u uporabu jer se procijenilo da je potrebno veliko ulaganje za njegovo opremanje, a može se crpiti relativno mala količina vode.
Zdenac Z-7 na crpilištu Nedelišće izbušen je i pušten u upotrebu 2006. Promjer bušenja iznosi ø 1200 mm, zacjevljenje ø 800 mm inox cijevima s spiralnomotanim filterom. Usvojeni je eksploatacijski kapacitet zdenca od 100 l/s, a služi povećanju sigurnosti vodoopskrbe zone I. Danas crpilište Nedelišće ima kapacitet 600 l/s, dok maksimalna količina crpljenja ni u sušnom ljetnom razdoblju ne prelazi 350 l/s.
Do kraja 2000. godine izvedene su vodovodne mreže gotovo u svim naseljima Međimurske županije.
Od 2006. godine izvode se vodovodne mreže u naseljima Parag, Pribislavec, Matekovec, Piškorovec, Orehovica i Sitnice, a koja izgradnja se financira sredstvima EU. 2008. godine izvedena je vodovodna mreža u Križovcu, a 2009/2010. u Hlapičini, te je tako vodovodna mreža izvedena u svim naseljima Međimurske županije.
